RIGIPS

 

 

vaš partner

 

 

za budućnost

Ponajprije valja razjasniti razliku između suhog žbukanja naljepljivanjem rigips-ploča na masivan zid i oblaganja vrlo neravnih ili slabo nosivih zidova opločenjem dodatne potkonstrukcije ispred zida.

Pri izradi suhe žbuke oblaganjem zida gipskartonskim pločama natisnutim na vezivno ljepilo najveću pozornost treba usmjeriti suhoći podloge. Ako se u zidu pojavljuje npr. kapilarna vlaga, prokišnjavanje ili smrzavanje, ne preporučuje se izvedba suhe žbuke. Pri oblaganju betonskih površina treba prethodno ukloniti tragove morta i žbuke, voska ili ulja od oplate, a svježi se beton mora potpuno osušiti. Glatke betonske površine treba prethodno impregnirati (Ri-Kombikontakt), a jako upojne (porobeton) obraditi temeljem (Ri-Kombikontakt). Primjenjuje li se kombinacija mokrog i suhog žbukanja, najprije se nanosi mokra žbuka, a suha žbuka tek nakon sušenja mokre. U pravilu, zidovi se oblažu prije stropa.

Pri suhom žbukanju masivnih zidova rigips-pločama debljine 12,5 mm primjenjuje se vezivno ljepilo Rifix. Ta suha žbuka nije pogodna za mokre i vlažne zidove niti za poboljšanje zvučne ili toplinske zaštite slabo izoliranog zida. Za djelotvorno i brzo oblaganje primjenjuju se velikoformatne ploče tj. ploče koje su tako skrojene da sežu od poda do stropa. Prije postavljanja Rigips-ploča treba ugraditi sve podžbukne instalacije.

Razdjelne i utikačke kutije postavljaju se tako da strše iz zida oko 2 cm, a u pločama treba na tim mjestima prcizno izrezati otvore. Na ploče koje se postavljaju punom visinom zida (do 15 mm ispod plohe stropa!) vezivno se ljepilo nanosi točkasto (kao na slici). U pojasu oko prozorske niše i ostalih udubljenja poleđinu ploče treba potpuno prekriti ljepilom. Ploče s takvim kontinuiranim nanosom ljepila treba pritisnuti na zid, a potom ih gumenim čekićem oprezno poravnati s okolnim pločama. Uz pod se privremeno postavljaju izrezani komadići ploča kako bi nastala zračna reška od oko 10 mm (5 mm duž stropa), koja pospješuje strujanje zraka i brže sušenje vezivnog ljepila.

Naljepljivanje rigips-traka: Za izravnavanje većih neravnina na starim zidovima na zid se naljepljuju usko izrezane trake od rigips-ploča (12,5 mm) na razmacima od 60 cm. Debljinom nanosa ljepila i mjestimičnim jačim ili slabijim natiskivanjem s vertikalnim se trakama oblikuja ravnina pogodna za uredno opločenje. 

Predzidna ljuska na metalnoj CD UD podkonstrukciji: Posvuda gdje vam neravni zid sprečava uredno postavljanje rigips-ploča, preporučuje se izrada potkonstrukcije od CD  i UD profila  koji vijcima pričvršćuje na direktne nosače  koji su  pomoću tipli učvršćenih u zid. Pritom se pomoći direktnih nosača kojima je moguće regulirati udaljenost od zida, svi prednji bridovi poravnavaju u pravilnu ravninu. CD profili  se postavljaju na razmacima od 62,5 (60)  cm, a na njih se vijcima pričvršćjuju Rigips-ploče. 

 Ako zidna obloga mora poboljšati toplinsku i zvučnu zaštitu, između potkonstrukcije na zid se postavlja izolacijski materijal. Postavlja li se ova zaštita na unutrašnju plohu vanjskog zida, preko izolatora treba postaviti i pranu branu. Na CD profile  se rigips-ploče pričvršćuju na razmacima od oko 20-25 cm, rigips-vijcima duljine 25 mm.

Slobodnostojeća predzidna ljuska postavlja se tamo gdje treba poravnati kvrgavi zid ili ugraditi instalacije. Pritom se u šupljinu ove potkonstrukcije može ugraditi i izolacija koja će poboljšati toplinsku i zvučnu zaštitu. Za izradu potkonstrukcije primjenjuju se u tom slučaju standardni rigipsovi UW/CW, profili, CW-profili širine 50 ili 70 mm, standardni rigistil-profili ili pak drveni nosači presjeka 6 x 6 cm.

Pričvršćenje potkonstrukcije i opločenja: Ove se predzidne konstrukcije izrađuju analogno konstrukcijama pregradnih rigips-zidova. Ako je predzidna ljuska s ugrađenom toplinskom izolacijom postavljena ispred vanjskog zida, ispod opločenja rigips-pločama treba obvezno postaviti parnu branu.

Predzidna ljuska na podesivom držaču: Primjenom UW-profila ili drvenih letava (30/50 mm) pričvršćenih na podesive držače od čeličnog lima oblikuju se relativno plitke predzidne konstrukcije. Držači se postavljaju po vertikalnoj crti, na horizontalnim osnim razmacima od 60 cm. Pričvršćuju se tiplima i vijcima, a poleđinu im valja obložiti samoljepljivom brtvenom trakom. Nakon pričvršćenja, krajevi im se pravokutno saviju od zida i vijcima pričvršćuju u bočne stranice profila ili letve. UW-profili ili letve slobodno se pomiču unutar držača i lako se postavljaju i vertikalan položaj, bez obzira na zidne neravnine.

Izolator se utiskuje na zid između profila ili letava, a potom se stršeći krajevi držača još jednom pravokutno saviju, ovaj put preko izolatora. Gotova se potkonstrukcija oblaže rigips-pločama debljine 12,5 mm strojnim uvrtanjem rigips-vijaka (35 mm) u UW-profile ili letve na razmacima od 25 cm.